I wanna lay you down in a bed of roses

Znaš... nisam ja htjela da ovako imam nekog. nego da ovako imam tebe. i nisam htjela da ovako volim nekog, nego da ovako volim tebe.. da se tebi predam, da s tobom dijelim svoj život, sve ono dobro i loše što dolazi, i što će proći. I ovako kako tebe volim.. ne voli se tako jednom u životu... tako se voli jednom u hiljadu života... bila bih malo sebična da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog... I ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislila. I kako Bog zapovijeda. I nitko neće spavati za vrijeme tog spavanja..




- Mogli su oni jedno bez drugog. Dan, dva, mesec, mogli su čak i duže, jer teški su to karakteri. Ista narav, isti ponos. Svetili su se jedno drugom, mrzili se... Mogli su da opstanu jedno bez drugog, mogli su pronaći neke nove ljubavi, ali oboje su znali da samo zajedno mogu sklopiti celinu... Samo zajedno mogu pronaći sebe. Uprkos svemu, samo kad su skupa, čuo se onaj iskreni smeh, dugi uzdah i duboko "Volim te."

- Da l' bi te rastužilo, kad rekao bih da... nije te zaslužio čovjek kao ja ?!

Činilo mi se, ipak da on može biti samo moj i ničiji.Tako mi se bar nekako privijao uz grudi... tako mi je nekako dobro stajao taj njegov osmijeh, njegovo tijelo uz moje...

Njegov smijeh je glasniji, njegov bijes strašniji... u svakom našem ehu, on odzvanja kad ja uveliko utihnem. Da li sam time što ga toliko volim stekla pravo da ga povlačim za ruku kad zastane pred izlozima koje sam ja već odgledala? I da mu sebično prepričavam sva ona uzbudljiva poglavlja koja čezne da pročita, ili doživi? Da li sam time što sam zapalila tu buktinju stekla pravo da sad njegov uzdrhtali plamen umaram u promajnim pećinama svoje rezigniranosti?

Ma sam đavo će znati...
No, bilo kako bilo, On je suvlasnik moje sudbine...

On je neko kome vjerujem, neko jak i miran. Neko bolji od mene. Zna moje najgore strane, a i dalje me voli. Ali, i ja njega volim.

On nije moj prvi izbor, ni posljednji.

On je moj jedini izbor.

Nešto što nijedan drugi neće biti...

Dugo se borila, od svega se umorila..

Ustanem jutros u sedam sati nakon čitava dva sata (ne)spavanja.. vjetar stvarno prejako lupa u prozore. je li to razlog što sam bila budna cijelu noć?! pomolim raščupanu kosu van, vjetar mi je baca u lice. prehladan zrak me razbuđuje. gledam u hrpu knjiga na radnom stolu, i već mi se vrti u glavi. silazim u kuhinju da spremim čaj, i odjednom dobivam želju da izađem van i odem na mezar.. dok hodam pustom ulicom, trudim se da ne razmišljam o prošloj noći, o prošlom životu, o prošloj meni.. sjedam pored njegovog mezara i pričam polako. nakon nekoliko minuta shvatam da čitavo vrijeme ponavljam samo jedno : nedostaješ mi. onda, kiša počinje da pada... neka sitna kiša, pa sve jača. osjetim je nas svojim obrazima kako klizi. pogledam u cestu: suha je.

I ove stare melodije bude memorije čiste nostalgije, i ne znan šta mi je..

Znaš, mazo moja... ja ne tražim od tebe ništa naročito.. ne tražim da me razumiješ ovakvu. iako me niko nikad nije razumio, kao što si ti. ne tražim da lutaš sa mnom oblacima, tražeći beznađe i nadu. ne tražim da smiruješ ovu vatru u meni, ili nemire... ali, ti eto ipak sve to radiš. i dobro ti ide. jedino me ti poznaješ, imaš strpljenja sa mnom... aa kad ti ponekad, samo ponekad nešto prešutim.. to je samo jer ne želim da se zamaraš, jer vidim da imaš i sam dovoljno stvari o kojima brineš i razmišljaš. ne trebaju ti još i moje... i znam da smo postali jedno, i da bez tebe ništa ne ide... ali, dopusti mi da te ponekad sačuvam sama od sebe. Jer, volim te.. nikad neću prestati.

Ma nek' te sanjaju, ja te imam tu..

U ovo hladno,majsko predvečerje,sa gomilom briga u glavi i nemirima u duši,potreban mi je jedan čvrsti,muški zagrljaj. Njegov zagrljaj. Vjerovatno ne bi riješio ništa,ali bi mi dao snagu i ja bih se osjećala kao da sam najjača osoba. A to je mnogo. To je sve što mi treba!

... Zbog nje se rime raspare, i naruše.. i sve bi htjele da se njoj prilagode. i sad već znam... Lako je kad te neko ni ne zavoli, tad samo tamna strana srca zaboli...

- Moj prijatelj ne želi da se zaljubi.
I nikad nikog nije volio na taj način, i taj osjećaj mu nije poznat.
Uglavnom smatra da je pametan zbog toga.
Nema nikakvih obaveza prema nekom, nema rizika da će biti povrijeđen...
Zašto ga razumijem ?!
Vjerovatno jer sam i ja jednom bila takva.
Nisam se željela vezati za nekog, jer to nikad ne završi dobro.
Nisam željela da imam obavezu prema nekom, ili da taj neko ima obavezu prema meni.
Nekad mi je bilo smiješno sve to u vezi zaljubljivanja, romantike, i ljubavi.
Ali, onda sretneš tu neku posebnu osobu s kom shvatiš da sve to zapravo ima smisla.
 Da nijedna ljubavna pjesma nije nastala iz dosade, nije napisana uzalud.
 A u tom trenutku kad shvatiš da nekoga voliš, kad osjetiš da si voljen... tada znaš da će sve biti uredu, znaš da možeš osvojiti svijet jednom rukom dok te ta osoba drži za drugu.
 I to je ono najljepše u životu.
Zato, želim to i svom prijatelju.
Želim da i on doživi jedan od najljepših osjećaja na svijetu.
Želim da i on nađe nekog ko će ga držati za ruku dok osvaja svijet.
Ili, barem da neko nađe njega..
Jer, lijepo je to.. imati nekog tu, kraj sebe.
Nekog ko će ti pružiti utjehu, ko će biti tu za sve ono dobro i loše što dolazi i što će proći.
Nekog ko neće dopustiti osmijehu da siđe s tvog lica.
Ali, zapamti... to ne bira pamet, nego srce.
Siromašan je onaj čovjek koji to nije doživio.
Ali, onaj ko ne želi to da doživi je mrtav u duši.
A to je najgora smrt.

Kad tad će se spojit polovice, bit jedno i imat puno dice. I svejedno da l' si bogat, crn ili rogat... ljubav spaja, dušo to je kozmička sloga. Jer, isto je za sluge, isto je za gazde. I najlipše stvari u životu su džabe. I kako god da mislija, volija il' tija, život je šaka suza, vrića smija...

I can be so mean when I wanna be. I am capable of really anything. I can cut you into pieces, when my heart is, broken..

-U ogledalu tražim svoj odraz, ali ga ne nalazim. Vidim samo neku stranu osobu koja razvlači usne u blesavi osmijeh... kao da mi se ruga što je ne prepoznajem. Kako i bih? To jednostavno nisam ja. Odjednom, u svom tom sivilu zasjaše tamne oči. Blago olakšanje prolazi dušom, jer ih prepoznajem. Ali, uplašiše me.. pa pravim korak unazad. Zatim ih duže promatram, tražeći trag nečeg poznatog. Ali, to ne nalazim. Samo beskrajno duboke, tamne oči koje jecaju bez zvuka i plaču bez suza. Ništa nije zauvijek, pa ni ovo lutanje. Onda dugo kao lijek slušam The Doors. Pa polako spuštam glavu na jastuk, i zaboravljam na sve. Ništa eto nije zauvijek, pa ni ovo lutanje.





Ono što se mora nije teško.
Samo što je eto baš to uvijek najteže.
Čudne smo mi biljke.
Nikad čovjeku nije dobro na onom mjestu na kojem se nalazi.
Uvijek bi da je negdje drugo.
Po mogućnosti negdje gdje je sve po njegovom, gdje niko ne smara, gdje vrijeme ne prolazi..
Bog bi nam trebao oduzeti maštu.
Uvijek se zavaravamo.
I uvijek prokleto uživamo u tom zavaravanju.
Ipak, bilo bi veoma dosadno bez te čudne stvari koju zovemo mašta, bez tog ćupa.
Posebni, čarobni i nevidljivi ćup, u kom se mućkaju istine i laži , stvarnost i snovi, naziva se ponekad i Mašta... U Tom Ćupu je štos…




And I hate when things are over, when so much is left undone..

- Već godinama Nesanica vrši eksperimente na meni. Savjesno prežmurim svaku noć, ali u duboki plavi san zaranjam samo na trenutke, kao lovac na bisere...

Hiljadu razloga za ljubav, hiljadu razloga za smijeh.. dok zatvaram oči, ja otkrivam novi svijet. :)

- kao i ovo vrijeme vani, i ja sam sva nekako ispunjena ljetom :D ne znam šta je razlog, ali zadnjih dana osmijeh ne silazi s mog lica. ponekad imam osjećaj da bih mogla preletjeti i zagrliti cijeli svijet, baš kao i ovaj šareni leptir na mom ramenu.. sinoć sam vidjela zvijezdu kako pada.. sjetila sam se da trebam zaželjeti želju. nisam previše razmišljala o tom šta želim, ali sam bila gotovo ubjeđena da se neće ostvariti. kao ni milion puta do sada. ali, jednom mi je neko rekao da nije bitno ako su velike šanse da se neće ostvariti, sve dok ti vjeruješ da hoće :D ali, ja sam eto nekako uvijek čvrsto na zemlji.. iako sam ovaj put zaželjela nešto jako realno... onda su mi misle zaokupile neke druge stvari, i uskoro sam zaboravila na zvijezdu padalicu i neostvarene želje. vjerovatno se više ne bih toga ni sjetila, da se nije desilo nešto nalik mojoj želji :) eh da... snovi zaista služe da se ostvare. :)

U očima boje jezera, zaboravi bezbroj razloga :)

Osjetivši ogromno olakšanje, zaključila sam da čovjek da bi to doživio ne mora uvijek zbaciti teret sa sebe. Ponekad je dovoljno da samo prizna da ga nosi. 

Ovaj predivan dan sam iskoristila da se maknem iz svog grada, barem na nekoliko sati.
Posebno se radujem vikendu i prazniku.
Jučer uzela svoj dnevnik da čitam.
Prestala sam ga pisati još prije skoro četiri godine.
Listam stranice svog davnog života, i puštam mislima da lutaju.
Stižu na razna mjesta, i tjeraju me na smijeh.
Odjednom odlaze u zabranjena područja, i više ih ne mogu kontrolisati.
Polako se gubim u vrtlogu sjećanja.
Duša hoće da izađe iz mene, ali joj nešto ne dozvoljava.
Onda uzimam posljednji dah, i izvlačim se.
Opet pročitam nešto što me nasmije.
Smijem se tome koliko sam dijete bila, kako je tada sve bilo lakše.. i bolje.
Strah me to sebi priznati, ali bilo je bolje.
Smijem se tome kako me ništa nije moglo nasekirati i zabrinuti.
Smijem se tome koliko se toga promijenilo. Da, smijem se.
Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostat će samo suze.

A vani kiša i dalje lije, ništa novo pod neonom.
Jučer pola dana provedem s olovkom u ruci pisajući seminarski na temu iz knjige ' Derviš i smrt'. Poštujem Mešu i njegov rada, svaka čast za svaku riječ koja je napisana njegovom rukom.
Ova knjiga je jedna od mojih najdražih.
Mnogo toga me naučila o životu, ljudima, ljubavi i mržnji.
Svaki put kad je pročitam, ne mogu a da se ne zamislim i zapitam : Šta čovjek uopšte radi ovdje? Je li dovoljno samo živjeti, i mirno čekati da dođe smrt?
Ali, treba ispuniti tu prazninu dok smrt ne dođe.
Treba pronaći sreću i pokušati je zadržati dovoljno dugo.
Ali, čemu i to?
Uvijek se čini da se samo vrtimo u krug.
Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje - nego lutanje.
I slažem se s tim.
Ključ čovjekove sreće i opstanka sadržan je u tome koji smo put odabrali.
Ako čovjek pođe putem mržnje, osvete, zavisti, tada mu nema spasa. Onda je uvijek na gubitku.
Život ima smisla jedino ako se pronađe put ljubavi, dobrote, plemenitosti i ljudskosti.
Kroz cijeli život možemo shvatiti da je čovjek tragično biće koje na svijet dolazi protiv svoje volje, a ipak neprestano živi u strahu od kratkog života. Koja ironija, zar ne?!
Ali, i ako kratko traje, život može imati smisla.
Postoji mnogo toga u životu zbog čega bi čovjek mogao da izgubi nadu, vjeru, da poklekne i jednostavno odustane od svega, da izludi, ili zakorači u tragediju.
Da se to ne bi desilo, čovjek mora da pronađe tu neku tačku oslonca, nešto što bi ga vraćalo u život onda kad misli da nema više kuda.
Taj oslonac može biti u Bogu, prijateljstvu, nekoj ideji, knjizi, u nekoj osobi, ili na kraju krajeva, u samom sebi.
Mi jesmo uvijek jednom nogom u grobu, ali ne trebamo barem insistirati da u grobu budemo čitavi. Barem ne dok ima još života u nama, i dok imamo za šta da se borimo i živimo.

- Kako da pokažeš nekom da ti znači sve na svijetu ? Da nijedan jedini tren nema smisla, ako ga on ne uljepšava. I dok udišeš opojni miris njegovog tijela, želiš da se spojite u jedno i da to nikad ne prestane.. Njegov dragi lik je odnio utvare iz sna i preteće oči iz jave. Da, imam njega. Oni me se ne tiču !

 Znam da, sve što shvatam, shvatam samo zato što te volim.

Kroz život, uvijek me je bilo strah da ne izgubim osobe koje volim; ali, ponekad se pitam, da li se tamo, negdje, neko boji da ne izgubi mene ?!
I onda razmišljam, da li ćemo ostati zajedno ? Možemo li mi to ? Znam su samo rijetki rođeni pod sretnim zvijezdama, i ostanu do kraja. Znam da ne bih trebala, ali eto sam se pitam.. da li će i naša, kao i sve druge ljubavne priče biti prekinuta? Na vrijeme !? Kako može postojati dobro vrijeme za kraj nečeg toliko divnog, nečeg što te toliko vremena čini sretnim.. eh, niko nije uspio to da objasni. Znam samo da su pogrešni dani bez tebe. Ali, eto ako ti ikad poželiš nekog drugo, ili ti jednostavno dosadim, prestaneš me voljeti.. samo budi iskren, i otiđi od mene. ja ću već pronaći način da krenem dalje. ali, nikad ti neću obećati da ću te preboljeti. jer, znaš nekako sve mogu.. ali, ne mogu da tebe ne volim.

Ima smisla za tebe sam mor'o nastati
Srodne duše nađu načina se sastati
Al' isto pitanje mi opet ne da zaspati
Da l' smo se rano sreli, da l' ćemo se rastati ?!

Ne sviđaju mi se ti hladni, besprijekorni, savršeni ljudi koji, da ne kažu nešto pogrešno, ne govore uopšte i koji, da ne bi uradili nešto pogrešno, nikada ništa i ne rade.

- Ili se rodiš jednostavan, ili se rodiš kao ja. Ali, eto nekako čitav život se družim s ludim ljudima. Ne mogu više toga. Dosta mi je 'ludila' za još dva života. Ne mislim na ono 'pozitivno' ludilo, s tim sam još uvijek oky. To me zna i zabavljati. Ali, neki ljudi više ne znaju razlikovati pozitivno od negativno, pa prelaze granice. I ja sam bolesna, na svoj način. Ne suočavam se sa stvarnošću. Ali tko to uopšte želi !? Ipak, doviđenja svim luđacima! Ja sam svoju ludačku košulju odavno skinula i odložila.

Sreća postoji za one koji plaču, one koji su povrijeđeni, one koji traže i one koji se trude, jer samo oni znaju cijeniti ljude koji dotaknu njihov život.

Pravo prijateljstvo nastaje onda, kada šutnja između dva čovjeka postane prijatna.
Mi smo to imali, ali naravno da je prošlo.. kao i sve druge velike stvari.
Možda smo se promijenili, neke druge stvari i neki drugi ljudi su postali bitni(ji).
Nažalost.
I sve shvatam, stvarno jesam.
Bitno je da si ti sretna nakon svega.
I da nisi sama.
Zaslužuješ to, ali ja više ne mogu biti dio toga.
Jednostavno nema mjesta za mene tu.
Prijateljstvo je za mene bilo dokaz da postoji nešto jače od ideologije, vjere, nacije. U Dumasovu romanu četiri prijatelja često se nalaze u suprotstavljenim taborima, prisiljeni su boriti se jedni protiv drugih. Ali to ne kvari njihovo prijateljstvo. Ne prestaju potajno pomagati jedan drugome, lukavo, ismijavajući istinu svojih tabora. Svoje su prijateljstvo stavili iznad istine, interesa, viših ciljeva, iznad kralja, kraljice, iznad svega.
I tako.
Onda shvatiš da ko prestane biti prijatelj, prijatelj nikada nije ni bio.
Ali, eto navikne čovjek da sve vremenom izgubi sjaj.
Navikne čovjek da sve ima početak i kraj.

This is the end My only friend, the end !
It hurts to set you free, but you'll never follow me.
The end of laughter and soft lies !
The end of nights we tried to die !

This is the end !

Nakon pet dana u kuci, pozelis skolu. Nakon dva casa u skoli, pozelis kucu. Covjeku je stvarno tesko ugoditi. Bitno je da sam ozdravila, sve mi je dosadilo. Toliko sam bila pozelila izaci van i prosetati.. :) Posljednja stvar koju sam sinoc zazelila dok sam skalapala oci bilo je da se vise nikada ne probudim. Toliki umor uvukao se pod kosti. Stalno sam mu bjezala, ali je zapravo uvijek bio korak ispred mene, cekajuci da se uklopi u moj osjecajni skelet. Inace, nista narocito se ne desava. Osim sto ludujem zbog skole i nekih situacija s prijateljima i mamom. Ipak, sretna sam jer imam nekog ko me voli i koga ja volim. Zbog te osobe vrijedi disati ovaj zrak koji mi se ponekad gadi jer ga dijelim s kretenima. Ali, to je sve zivot. I kakav god da je, moj je. Ja ga moram zivjeti, nece niko umjesto mene.


* Iako si i sretna k'o sto kazes, mada znam da lazes... sve to ubija me !

In you I've found so many things
A love so new, only you could bring
Can't you see it's you? You make me feel this way
You're like a first morning dew on a brand new day

I see so many ways that I can love you 'til the day I die
You're my reality, yet I'm lost in a dream

Ja sa strane samo posmatram taj svijet. i pomalo se čudim koliko čovjek zapravo može biti lud. trudim se da ne budem razočarana.. jer, kontam da bi čovjek bio razočaran prvo mora biti očaran. a ja se zaista ne mogu sjetiti kad sam zadnji put bila očarana nekim ili nečim. Ipak, sve mi ovo pomalo liči na neko razočarenje... u one najbliže ljude na koje misliš da uvijek možeš računati. Ali, ovaj put ja dižem ruke od svega. Nemam više ni snage ni volje. Shvatam koliko ne vrijedi truditi se. Još sam i bolesna. Glupa temperatura ne spada, ne mogu progovoriti jer me grlo užasno boli. Raspadam se !

‎" Zar te ne uplaši pomisao s kim luta tvoja svest kad zaspiš? S kim se izležava tvoj san sad, dok si budan? Gde je sve ono što si zaboravio da si bio? Gde je sve ono što si sad, a ne znaš da to jesi?
Gde je sve tvoje Svaki put kad ga tražiš? Nemoj se bojati zivota.
Neka te plasi to sto nemas potrebu da se setis koliko si puta bio mrtav. ni smrti nemoj da se bojis. neka te uplasi to da ces ponovo zaboraviti da si živeo... "

23.03.2012. - Ovaj dan bi trebao biti poseban za mene, ali ja se eto nešto nikad nisam radovala rođendanima. barem ne ovim poslije njegove smrti. Inače, probudila sam se nasmijana. Prvo sam pomislila na A. bilo je sedam sati, on je vjerovatno bio u dubokom snu. U školi je bilo dosadno, ali je brzo prošlo jer petkom imam samo tri časa :) poslije nastave sam bila u V s rajom, pa na ručku s I. dan je bio prelijep, sunce je bilo uporno sa svojim zrakam. sve me to veselilo. Onda sam otišla na groblje, da pričam s jedinom osobom koja mi neće čestitati rođendan. Začudo, nisam plakala. samo sam čučala i pričala kao da je on tu. pričala sam samo njemu, i on me slušao. znam da jeste. Na putu kući, posmatrala sam grad prekriven prvim proljetnim zrakama. pitala sam se da li će mi faliti sve ovo kad odselim za nekoliko mjeseci. Znam da ću ga posjećivati, ali ipak želim da izgradim svoj život na nekom drugom mjestu. Kada mi je mamam čestitala rođendan, pitala me jesam li već zaželjela želju. Zaista, nisam bila. ali, nije mi dugo trebalo da shvatim šta želim. potrudit ću se da se to i ostvari, jer zavisi samo od mene. I E. je stigao. to je trebalo da bude iznenađenje za moj rođendan. puno sam ga poželila. sve u svemu, ovaj dan i nije bio loš. ali, meni ionako malo treba za sreću.. tek nekoliko lijepih riječi, ta dva plava oka i moja ruka u njegovoj ruci.

'' Vi rastete. Za detinjstvo i mladost napisano je mnogo lepih pesama. Za ono srednje doba, kada više niste šmrkavci, a niste još uvek sasvim odrasli, nema baš tako mnogo, nema možda ni dovoljno poetskih zbirki. To vreme kao da se pomalo zaboravlja. Taj most preko koga treba preći s jedne na drugu obalu. Ta čudna pukotina u dozrevanju naše pameti, koja u nekom traje deceniju, a neko je preskoči za trenutak. ''

Ne znam zašto od svakog koga upoznam pokušavam da napravim savršenog tebe. I ne znam zašto se poslije svega uvijek vraćam tvojoj nesavršenosti. Valjda je to ljubav, mili.

Srce mi je ponovo bilo na mjestu. Napipala sam ga lijevo u grudima, kao novčanik prepun svega i svačega.

- Ali on se katkad tako lijepo smiješi, pa mi pet minuta u njegovom društvu bude kao da sam dobila na loto. Hodam ulicom poput narodnog heroja, u trenutku narastem iznad svih zgrada, i u celom svemiru nema većeg i jačeg stvorenja od mene..

... i opet se žuri ljudima da siđu na niske grane.

Kako je moguće da si u jednom trenutku toliko sretan da bi volio da vječno živiš, a u drugom toliko nesretan da bi odmah pristao da umreš ? I kako je moguće da ti jedan dan može biti ujedno i najbolji i najgori ? Uvijek sam se čudila kako se život može tako u trenutku promijeniti. Iz temelja, u potpunosti ostaviti pusta čovjeka. I promijeniti i njega s tim, ostaviti ožiljke koji ne zarastaju. I opet se nekako uvijek vratim na taj osjećaj ljubavi. Kako je moguće da ona može proći, ili se pretvoriti u nešto drugo ? To bi bar trebalo da je sveto. Kad već čovjek ništa ne poštuje, trebalo bi da bar ljubav stavlja u posebnu sobu svog srca. Tamo gdje ničeg drugog nema, osim beskrajne, nježne i nevine ljubavi. Jer, kad jednom upoznaš tu neku posebnu osobu.. onda nema potrebe za bilo kakvim komplikacijama. Sve što treba je da se ljudi vole, poštuju i budu iskreni. Svijet bi bio puno bolje mjesto kad bi se tako ponašali.

... granice ne postoje, i sve što treba jeste ljubav da potraje.

I mislim na tebe. Sam Bog zna koliko sam se puta probudila u sred' noći plačući. Koliko puta sam sanjala da si još uvijek ovdje. Pa nekad zaboravim, ustanem i odem do tvoje sobe. Mislim da ću te zateći na tvom mjestu, da ćemo pričati, zajedno slušati Balaševića. Ali, svaki put isto, sama sjedim. ali, znam da je i ti slušaš sa mnom.

... i da mi falis. fale mi dodiri, fale mi riječi. fali mi osmijeh, fali mi lice. fale mi laži, fale sitnice, dosta krivice. ptice selice nestaju, ja ostajem sam i svi ti pogledi me plaše.

Drugi prte za sobom teške kovčege i sanduke; ali moja je prtljaga lakša od paunova perca i sunčane zrake.Jer nemam ni zlata ni srebra, ni pokućstva, ni posuđa, ni rublja u pletenim košarama ili izrezanim škrinjama.
Ali moj je Bol, taj mjehur od sapunice, tako gust i težak da nema tezulje na kojoj bih ga mogao vagati. Ali moj je Očaj tako masivan da bi mogao potopiti najčvršću lađu; pa opet valja putovati...

Da su žene odlučivale o nekim stvarima, svijet bi izgledao ljepši.
Možda bi bilo malo čupanja za kosu, ogovaranja i drugih stvari, ali
definitivno ne bi bilo ovoliko krvi i zla koliko su muškarci posijali.

I said I love you and I swear I still do
And it must have been so bad
Cause living with me must have damn near killed you.

- Volim te zbog svega što jesi i zbog svega kako se ja osjećam kad sam s tobom. Zato što je sada, napokon sve na svom mjestu. Ti si taj.

I kad se jednom u dubokoj starosti sretnemo u nekom domu penzionera, pa pred Novu godinu ili neki drugi praznik odigramo zajedno jedan valcer ili tango i zaljubimo se jedno u drugo 3681. put, neka i to bude samo prva ljubav i nijedna više.

Ni Bog nam nije vjerovao tih dana.
Ni priroda. Ni ljudi.
Vjerovala je samo naša ogromna ljubav.
Vjerovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci.

- Znaš, ja nisam htjela da ovako imam nekog. Ja sam htjela da ovako imam tebe.

Just to see that smile. Oh, it makes my life worthwhile To know him is to love, love him. And I do. I really do.

- Nakupilo se toliko stvari u meni. Željela sam da ih dijelim s tobom.
Ali, ti znaš koliko je teško sve to pretočiti u riječi.. i kako mi to nikada nije išlo. Opet nerješene stvari s njom tjeraju me između četiri zida mračne sobe. Razmišljam da nestanem, ili da se opijem ?! Da li bi to išta riješilo ? Čisto sumnjam, ali možda bi malo pomoglo. Tek toliko da na trenutak zaboravim ono što se ne smije zaboraviti. Da, previše je stvari u meni.

- Vratio sam se tad iz daleka, pod modrim nebom sam pregazio visoke i daleke planinske vrhove da bih sa svog sokaka, preko stare drvene tarabe vidio kako je izvode preko kućnog praga.. Nije skrila pogled. Ja sam ga prvi oborio.

Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja, pitanja, nadanja.. sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.

Zrake udare u njih , al' otpor je uvijek jak. ljudi izvana obasjani, u sebi nose mrak.
Zbog njih nebo se zatvori, zaplače kao dijete, šalje buru da ošamari, protrese.
Da se sjete onih malih stvari, zraka i sunca nad njima. da shvate, još uvijek pozitivnih stvari ima.

Dok otvaram oči, vrti mi se film od prošle noći..

Da ne bih počela previše razmišljati, ustajem iz kreveta i puštam sunce u svoju, inače mračnu sobu. Osjećam miris proljeća u zraku. Zaljubljujem se u sunce, oblačim se i izlazim na ulicu. Vani je prelijepo. Miriše na mir, ljubav i sreću. Miriše na moje snove.

Hvala ti, Bože na ovom danu :)

- Uvijek su mi govorili da širom otvorim oči ako želim vidjeti svu ljepotu svijeta. Danas to i radim. I zaista je prelijepo. Ali, inače meni sve izgleda nekako ljepše kad ih zatvorim. Kad se sklope kapci, tamo iza sve poredam na svoje mjesto. Svi su tamo, smiju se i sretni su. To je moj mali svijet u koji ne puštam baš svakoga.

Sreću nalazim u snu !

- ‎Ja sam inace oky. Ovih dana mi, doduše, svi govore da djelujem nekako umorno, ali ti znaš da je to kod mene pobrkano kao instalacije u ruskom soliteru.. i da rijetko pokazujem ono što osjećam.

Ne bojim se ja ni života ni ljudi ; bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti.

Odjednom osjetih neizmjeran strah. Strah da ću te izgubiti, da ćeš otići, da će sve proći. Onda potonem u sebe, i mučim se iznova i iznova pokušavajući se ubjediti da svašta mogu podnijeti, da sam preživjela i gore stvari, i da bih i to sigurno. Ali, strah je jači od svega toga. Toliko se bojim da te ne izgubim, ali nemoj da mi zamjeriš. Valjda je to ljubav, mili moj.

I kad gledaš to sve, i kad vidiš da ne ide.. Imala sam groznu svađu s mamom. Ovaj put sam joj rekla sve što mi leži na duši, previše toga se skupilo. Stvarno sam morala. Naš odnos zapravo nikad nije ni bio najbolji. Nije da tu nema ljubavi, ima je mnogo. I ona je osoba kojom se ja najviše ponosim. Ali, jednostavno smo previše različite. Nije to neki moj hir ili tako nešto. To je oduvijek tako bilo, i sve manje vjerujem da će se ikada promijeniti. Ne kažem da ja nisam kriva, ali ona je puno više doprinijela tome. Ipak, nikad to sebi neću moći oprostiti.

- Drago dijete, nije se rodio taj ko bi tebi mogao da ugodi.

- Ali, jeste umro.

Možda nisam trebala to reći, nisam ni razmišljala koliko će je to povrijediti. Ali, moralo je jednom sve izaći iz mene. Ljuta sam užasno. Najradije bih da odem negdje daleko odavdeee, na neki pusti otok. Samo da više ne gledam sve ove ljude oko sebe. Ali, povela bih jednu osobu koju volim više od svega. Tek tako.. da me ne bude strah biti sama. Eh, ljubavi moja... niko ne ume da me poznaje kao ti.

Oky, I am a little runaway.

I pitaš se zar ne bi trebalo da si sretan ?! Čini se kao da je sve uredu. Ali, onda priznaš sebi da ništa nije onako kako si htio da bude., kako si želio, sanjao.. uporno se vrtiš u krug. I onda odlučiš da ne možeš više, jednostavno odlučiš da to sve zakopaš, da okreneš novi list. Samo želiš da sve zaboraviš, da počneš ispočetka negdje daleeeeko od ovog mjesta. Onda staviš glavu na jastuk, zatvoriš oči, i uživaš na nekoj drugoj planeti s nekim drugim, drugačijim ljudima... tek nekoliko minuta.. tih nekoliko minuta, koliko traje san....

I po prvi put nakon toliko vremena, u njegovim očima sam čitala ono što sam očajno željela da čujem : Sve će biti uredu ! I čudno, ali sad sam bila uvjerena u to. Bila sam sretna tu noć. Toliko bezobrazno i sebično sretna da bih u tom trenutku ubila svakog ko bi pokušao da uništi naš mali svemir. Na sreću, nije bilo potrebe za ikakvim ubijanjima. I zaista, život je kratak da još jednom nekog drugog zavolim. Ipak, život je dovoljno dug da shvatiš da kraj jedne osobe imaš sve.

Uplaši me sjaj milion svjeća kad se nebom popali.. gdje je tome kraj ? za kog' su tako dubok zdenac kopali ? zašto se sve to dešava, da l' čovjek išta rješava ? il' smo samo tu, zbog ravnoteže  među zvijezdama... ??

- Nikada neću shvatiti zašto nas je, onaj koji nas je stvarao, stvorio ovakve ?! Ovako lude, bolesne, nesretne... zar nije bilo lakše stvoriti savršenstvo ?! pa bi svima bilo bolje... i Bogu, i ljudima.

Mrak mi se uz krevet penje, ja mu grumen otkinem i stavim pod glavu. A iz njega mi iscure moje i tvoje sličice, i kada kažem : ne mogu više! neko u meni podvrisne i viče : proći će! ...

Na licu iscrtana suza
i osmeh šminkom razapet
a kostim smešan i svetluca
tačku odavno zna već napamet.

Dok ćutim zaliven, oni se smeju
jer da progovorim odma' bi stali
ali ne, neću da pokvarim veče
zašto publika klovna da žali.

Kao strašilo stojim usamljem
na mestu gde je očaj posejan
tu samo hladan vetar duva
ja čak i svrake od sebe oteram.

Dok ćutim zaliven, oni se smeju
jer da progovorim odma' bi stali
ali ne, neću da pokvarim veče
zašto publika klovna da žali.

Riječi, gospodaru sijeku kao nož. Za mene si srce uvijek bio stranac ...

* Večeras gledam u ovaj snijeg ispred kuće i razmišljam kako će sve izgledati neobično kad se otopi. Baš je unio pomutnju u moju montonost, i izvukao me iz kolotečine. Jako me obradovao, ali ja se najviše radujem proljeću i ljetu. Jedva čekam da cvijeće počne rasti, trava zelenjeti... moći ću voziti biciklo, nositi starke. Moći ću šetati s A. , a da se ne smrznemo. Ja sam zapravo, najsretnija u proljeće.. iako, volim kišu koja tad i ne pada previše.

Samo da dočekam ljeto, sve mirno i ćutke. *

* Jučer me je opet nešto podsjetilo na moj život bez njeg'. Ovaj život sad, i onaj budući. Mislila sam da će nakon nekog vremena bol bivati manja, pa da će skroz nestati. Ali, nije tako. U nekim trenutcima samo želim da nestanem, da sve prođe. Postajem bolesna od života, i od ljudi. Ni sama ne znam koliko mi je duše i suza preostalo.

U modre usne zarijem zube, da pravu bol zaboravim. *

 ****************************************************************************************

Ume li iko da te gleda kao da mu je čitav svijet u tvom tijelu... Da zaboravi da udahne, da te rimuje sa hiljadu sazvježđa... Da te zasmije do plača, da te rasplače do smijeha... Ume li iko da je ovoliko tvoj !? ...

* Bio je u pravu kad mi je rekao da nisam dugo pisala o njemu.. kako da i napišem nešto kad sam sretna...
Svi mi znamo da najlepše riječi napišu najtužniji. *

Kako znaš kada si zaljubljena ? - pitala me moja mlađa sestra. Ja sam se nasmijala, i počela je zezati. Htjela sam da mi kaže koji dječak je zaokupio njene, inače bezbrižne misli. Bezuspješno sam nabrajala razloga zbog kojih bih baš ja trebala znati ime sretnog dobitnika :P Kako znaš kada si zaljubljena ? - ponovila je nešto glasnije. Odmah sam shvatila ozbiljnost situacije, ali nikako nisam mogla da nađem pravo objašnjenje.

Znaš, sister - počela sam - to ti je nedefinisan osjećaj. Ono, kad si stalno zamišljena, smiješ se bez razloga, stalno misliš na njeg'. Kad ga sretneš, osjećaš leptiriće u stomaku. A, kad ga neko spomene, lice ti se razvuče u blesav osmijeh.

Slegla je ramenima i komentarisala da joj nisam rekla ništa novo. Ja sam se nasmijala i pustila joj najljepšu ljubavnu pjesmu, ikad napisanu. Pardon, jednu od najljepših. Kada je pjesma završila , ona je rekla da joj se mnogo sviđa i da bi je mogla stalno slušati.

Tad sam i ja shvatila.. kako znaš kada si zaljubljena ?? Pa.. svaka pjesma ti ima smisla.   

Još jedan divan dan! Nastava odgođena jer nema grijanja.. wtf ?? U 21. smo vijeku. znači li to ištaaa ?? izgeda da ne.. vani je minus dvanaest. moji prsti se smrzavaju, i puše glupi vjetar koji mi uporno mrsi kosu. i samo se nerviram. uglavnom,  E. je opet došla :) i volim što je tu. nažalost, ostaje samo do subote. ja sam, inače u zadnje vrijeme u lošim odnosima sa većinom ljudi oko sebe.. tako da mi dobro dođe odmor od svih tih ljudi. i jedva čekam da odem iz ovog grada, da promijenim okruženje i društvo. posebno se radujem što više neću viđati ljude iz svog razreda. naravno, za neke se nadam da ću ih često viđati. Iskreno, dosadilo mi je i ovo vrijeme. mislim da je ovo prvi put da mi je zima dosadila. radujem se proljeću, suncu, šetnjama... ali, izgleda da ću morati još neko vrijeme čeznuti.

I ne shvatam šta mi se dešava... nedostaje mi riječ koja rješava.

Druga životna lekcija : Drugi su samo ogledala. U drugoj osobi možete voljeti ili mrziti samo ono što odražava nešto što volite ili mrzite u sebi.

Ništa mi u životu nije potpuno dok to ne podijelim s tobom.

Jeste li ikada razmišljali šta znači voljeti ? Je li to smisao postojanja ? Da li postojimo da bismo voljeli, ili volimo da bismo postojali ?

Oduvijek sam mislila da sam ja među onih nekoliko ljudi koji se nikada neće zaljubiti, osjetiti pravu ljubav..

 vjerovatno bih i sad tako mislila da se nije pojavio on.

prije njega, nikom nisam dozvoljavala da mi se približi, da me upozna do kraja..

sve sam uvijek primala s rezervom, i nisam ni sanjala da mi neko može biti ovoliko bitan.

 toliko toga smo prošli zajedno. i ne mogu reći da je uvijek bilo lako, jer nije. ali, mrzim kad nije tu, fali dio mene.

 i ništa me ne veseli.

 ni proljeću se ne radujem ako neću biti kraj njeg'.

i neki najznačajniji momenti zapamćeni su kao provedeni s njim.

najviše od svega mrzim to što smo se rano sreli, bojim se da će nas životi odvesti u različitim pravcima.

 ali, od sudbine se ne može pobjeći.

 ipak... ponekad tako smišljam neki život za nas.

možda previše sanjam..

a možda se ipak sve u dobro pretvori ?!

- Istina je da je malo onih koji će ti pružiti ruku, osim ako je ti ne pružiš prvi. Previše onih koji će je uzeti i pustiti. Najzad, važni su samo oni što je čvrsto drže.

Uvijek sam mislila da se loše stvari dešavaju samo na tv-u.. da je to plod nečije bolesne mašte, i da je ta osoba koja to sve smišlja na nekom mjestu koje je daleko od naše planete. Ali, onda sam odrasla i shvatila da se sve to ne dešava na tv-u ili na nekoj desetoj planeti.. da se sve to dešava oko nas, i nama. da to sve zapravo jest plod nečije bolesne mašte, samo što se ta mašta pretvara u stvarnost.  Jer ljudi su pokvarena rasa, prljava i zla.  i onda shvatiš da ne možeš živjeti sam i da ti je skoro uvijek potreban neko. Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu. Pa barem se potrudiš da te okružuju dobri i zabavni ljudi. Iako sam ja strašno nervozna zadnjih dana, i trudim se da ne budem s ljudima jer se bojim da ću odležati nekog.. ipak, hvala mojim ljudima!

Prva životna lekcija : Ne postoje životne lekcije, samo iskustva

 - Htio sam samo da joj šapnem posljednji put da je bila moje sve.. Pazi mene "bila" - zapravo, bila i ostala moje sve.

No one heard a single word you said.  They should have seen it in your eyes  what was going around your heart.

Iza svakog ugla osjećam smrt.
Tamnu, crnu smrt.
Kao da me prati.
Primjećujem da je jača od mog nemira.
Okrenem se, ona se sakrije.
Ali, vidim je na ogledalu izloga, u sjeni svoje sjene.
Onda uspijem da joj pobjegnem..
Tek na nekoliko dana.
I svaki put me nađe.
Ali, mi se ne približava.
Ne vidim joj ni lice, ni noge.
Samo duge ruke koje se pružaju prema meni i zovu me u svoj zagrljaj.
Čudan san, zar ne ?!
Još uvijek ne shvatam zašto se ponavlja iz noći u noć..

Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja za dušu. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. I naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I naučiš da možeš mnogo toga pretrpjeti. Da si uistinu snažan. I da uistinu vrijediš. 

 - ' Možda joj nećeš biti prvi muškarac, ni posljednji ili jedini. Voljela je prije tebe i možda će voljeti poslije. Ali ako te sada voli, zar je bilo šta drugo bitno !? Ona nije savršena – ali nisi ni ti. I vas dvoje možda nikad nećete biti savršeni zajedno, ali ako te ona može nasmijati, natjerati te da se dvaput zamisliš, priznati da je ljudsko biće i da griješi, drži se nje i daj joj najviše što možeš. Možda neće misliti o tebi svakog sekunda tokom dana, ali će ti dati dio sebe za koje zna da ga možeš slomiti – njeno srce. Zato nemoj da je povrijediš, nemoj da je mijenjaš, nemoj je analizirati i ne očekuj više nego što ona može dati. Smij se kad te čini srećnim, daj joj do znanja kad te izluđuje i neka ti nedostaje kad nije u blizini. ' Bob Marley

Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on.

" Ti si meni, babo, uvijek govorio priče u kojima dobro pobjeđuje zlo,ljubav pobjeđuje mržnju, milosrđe grubost, pamet ludilo. Krivo si me ucio, babo. Da si me učio drukčije, možda bi ogrubljela, možda bih sve lakse podnosila. Morao si mi kazati da je život period tmurnog, sivog vremena s iznenadnim a kratkim sunčanim trenutcima. Ja cu tako ucit svoju djecu. Ako pak njima sunčani intervali budu trajali duže, neće biti na gubitku. ''

- Idem ulicom i kraj mene prolazi poznanik koji vodi za ruku svoju trogodišnju kćerku. gledam ih kako se smiju dok joj on objašnjava zašto mala djeca ne smiju sama prelaziti cestu.
Ali ja nisam mala. - ljutito mu prigovara.
Ti ćeš za mene uvijek biti mala. - govori on, uzimajući je u naručje.

Onda mene nešto jako zaboli. iznutra. gore, lijevo. oči se napuniše suzama, duša se brani od nečega. u toj curici sam vidjela sebe, u njenom tati svog oca. sjetim se svog djetinjstva, vremena provedenog s njim, trenutaka u koje se ne mogu vratiti. a onda se sjetim kako se opraštao od mene, a da ja to nisam ni znala. kako je rekao da je porodica najvažnija, i da uvijek trebam biti tu za njih. tada nisam shvatala da su to bile njegove posljednje riječi, da je to bio naš posljednji zagrljaj.

Sve što sam željela, bilo je da ozdraviš. da ti se vrati stari osmijeh na lice. onaj koji liječi dušu. da ti budeš opet ona osoba.. onaj koji me naučio da sve što je vrijedno, da se to nalazi u srcu. i da ću jednog dana pronaći osobu koja će imati oči koje mogu čitati iz mog srca. baš kao što su bile tvoje. previše plave i za nebo bez oblaka..

Onda se uputim na tvoj mezar.. stojim tu satima. razgovaram s tobom. govorim ti kako provodim dane, da se pripremam za fakultet.. pričam ti o porodici, kažem ti koliko sam zaljubljena... on bi se tebi svidio. imate slične oči. previše plave da bi danom bile viđene..

'' Ljubav je sihirbaz, babo. Pokreće život i u život vraća. Liječi, krijepi, oplemenjuje. Sve boli, jade, tuge, gorčine potire, ne zna za prepreke. Ne priznaje zakone, regule. Jedino je ona moćna, moćnija i od vremena i od smrti. Može i ono naizgled nemoguće nesretnog, slomljenog, izgubljenog, u trenu preobraziti u sretna čovjeka. Sva sam ti od ljubavi, babo, a izvan toga ništa nema. ''

- A kada je čovjek tužan, ne zato što ga boli zub ili je izgubio novac, nego zato što jednom, u nekom času sluti kako je sve, kakav je cijeli život.. i onda je zaista tužan, onda uvijek malo nalikuje na životinju.

Ima li još čudnih, neshvatljivih i do bola usamljenih stvorenja, koja se beskrajno čude ispraznosti života i stravično plaše svoje komplicirane posebnosti ?
 Ima li još onih koji istinski ljube ljudski rod, a ne razumiju ga ?

 Onih koji žude za malo ljudske topline, pažnje i samilosti, a bježe od ljudi kao od kuge ?

 Ima li još uopšte nesretnih zaljubljenika u slobodu i strasnih kockara sa sudbinom ?

Slučajno znam da ima.

I on vjeruje kako u svojoj duši nosi dvije duše, te mu se grudi time čine opasno stiješnjenim.
On se ne sastoji od dva bića, nego od stotinu, hiljadu njih.
Jednom polovicom svog bića i djelovanja stalno potvrđuje ono što drugom polovicom poriče.
U vrlo rijetkim trenutcima, ta bića se znaju međusobno sklopiti i voljeti.
Stalno ga je ispunjavala silna težnja za trajanjem.
Ali, u nekim trenutcima je priželjkivao smrt, u nekim se borio protiv nje.
Njegova duša, zaspala u hladnoći i gotovo smrznuta, može ponovo da diše.
Možda bih mogao opet živjeti..


- Ali, to nije sreća zbog koje bi čovjek pristao da umre.
- Zar mora da se umre, Stepski Vuče ?!


- I odista, ako je svijet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti ljudi, zadovoljni tako sitnim stvarima, u pravu su, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivao, Stepski Vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.

Najbolje godine ovog života mog,  sjajne i rđave samo su kliznule.

Al' marim ja, to su samo kapi vremena  prosute k'o šaka sjemena po širokoj njivi gospodnjoj.

Prebrzo za mene.

kao da sam jučer krenula u osnovnu školu, ulazila u učionicu, upoznavala nove drugove i drugarice, prvi put se zaljubila, držala za ruke..

aa sad je vrijeme kada završavam i srednju školu, vrijeme kada neke druge stvari postaju bitne, kada je potrebno da se zaista uozbiljim.

mnogo puta sam čula od starijih, kako je najljepše doba u životu ono koje provedeš u školi.

i zaista je tako.

srednja škola je posebno iskustvo.

i moram priznati da su ove četiri godine bile veoma uzbudljive. i nažalost, prebrzo prošle. četvrti razred završavam u maju. s tim će završiti i jedan dio mog života, koji ću morati istaviti iza sebe.. a kojem ću se htjeti rado vratiti.

ipak, neću da žalim. i neću tugovati.

jer.. prvi put u životu ekipa se rastaje, valjda to zovu odrastanje.

To su samo momenti
lošim vjetrom donjeti
to su samo male vječnosti
to su samo godine
kad se čovjek otkine
kao od one gorke tečnosti

Bolje nije moglo !

Ipak, ostalo je ono što mi se duboko urezalo...Ta dva oka, osmijeh i spoznaja da je samo tad i nikad više snijeg mirisao kao jorgovan...

Ovaj raspust je upravo onakav kakav sam mislila da će biti.. kratak i dosadan.  M. je slavila rođendan. 18.-ti :)  družila sam se s nekim dragim ljudima i odlučili smo ići na klizanje :) moglo bi biti zabavno.
Inače, u mom životu se trenutno ne dešava ništa značajno. kažem trenutno, jer znam da je ovo zatišje pred buru. nemam previše godina iza sebe, ali znam kakav je ovo period. ništa strašno.. samo još jedan dio godine za koji jedva čekaš da prođe :D

slučajno naletih na neke citate.. kao i obično, pronađoh se u njima.
eh...



Hiljadu ćeš tuđih riječi jednom poželjeti da mijenjaš... za minut moje tišine.


- Zatreperi tog trena pisamce na malom displeju: "Jesi li jos uvijek moja?" - pitao je.
Koja ironija zivota, pomisli tada, povlaceci novi gutljaj utjehe. Bila je njegova i bila je nicija. Zapravo u biti, bila je svoja, ali on je prekasno postao njen.

Don't look back, unless it's a good view.


... ali ja nisam takva, i on je to znao.. kada se njegov pogled, koji je lutao iznad njih, zaustavio na meni.


" Ničega nije bilo u njenom životu što je željela, a za šta nije pronašla način da to posjeduje. Ničega. Osim sreće... "


- nisi ti kriva za to, ma volim te puno. hajde sad, daj mi  pred san poljubac velik..

Nekad mrzim što te toliko trebam, što si kao vazduh bez kojeg ne mogu, što si kao senka koja je krojena za mene.
Mrzim što si isti kao ja, zapravo mrzim sebe u tebi, a ne smem to da priznam.
I volim sebe u tebi.
I volim tebe.
I mrzim to što te volim!




- Homer  je  posvećen osobi koja me nervira zadnjih dana, zbog kojeg mi neke obične stvari čudno zvuče.. ipak, zna kolika je moja ljubaf :D

Slušajući tvoju najdražu pjesmu, pogledala sam u beskraj rasutih zvijezda na nebu pitajući se ima li te među njima ? Ako si tu, onda se barem nadam da me čuješ. Nemoguće je opisati koliko mi nedostaješ. I uvijek se iznova pitam : '' šta li je sanjao tad' ? je li mu cijeli život prolazio kroz zatvorene oči ? i da li je mene bilo u tim snovima ? '' Ne zelim te se sjećati s tugom. zato svaki put kad pomislim na tebe, nasmijem se u sebi.. i znam da se i ti negdje smiješ. ali, oboje čuvamo svoj pravi osmijeh za trenutak kad ćemo se ponovo sresti, u nekom drugom i boljem svijetu.
Suze su se odavno kotrljale niz obraze, a pjesma je i dalje svirala : '' ma ne, ne brini. proći će za tren. ja sam samo malo lud i zaljubljen.. ''

- On nije znao sve moje strahove i brige, nije uvijek bio tu. Nije me znao razumjeti i slušati. Nije znao kada mi je potreban. Ništa u vezi nas nije bilo savršeno.. osim što smo se savršeno voljeli, i što je on povremeno isključivao svijet.. barem za nas. 


Možda je to smisao ljubavi, ta ljepota neizvjesnosti. čekanje na nedočekano. nadanje u beznađu. grliti se bez zagrljaja. ljubiti se bez poljubaca. prožimati se u mislima, i spoznaja da smo tu negdje.. tako blizu, a tako daleko...


Silna je ljubavi moć. U jutra besana još dođe nezvana, i kao provalnik mi pretura po mislima i pjesmama.. Al' to je sve što mi može.

 I ubrzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćala u čvrstu tvrđavu njegove ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

E. je stigao :) konačno. radujem se što ćemo provesti neko vrijeme zajedno, iako ne ostaje dugo. mi već imamo gomilu planova. :D

Sad sam shvatila: to je prijateljstvo,ljubav prema drugome.
Sve drugo može da prevari, to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas.
Ne mogu da mu kažem : budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj. Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogla sumnjati.

Škola je završila. za mene.. za moje prijatelje nažalost, nije. ali, nemaju ni oni još puno.. tako da se svi najviše radujemo vikendu :)
Uskoro će i Nova Godina.. iako, i ne radujem se tom prazniku. nikad mi se to nije sviđalo. jednostavno ne shvatam zašto se radovati nečemu za što uopšte ne znamo kako će biti ?? ili, radovati se što smo stariji za jednu godinu ?? previše sumnjivo. ne, hvala. ne glumim u takvim predstavama. u svakom slučaju potrudit ću se da Staru Godinu ispratim, a u Novu uđem s osmijehom. toliko mogu.

My wish for New Year : More smile! :D
 

Nisam od onih naivaca, koji jedva čekaju neki budući dan i raduju se rođendanima i Novim godinama. Naprotiv! Meni već dugo smeta to što vrijeme prolazi.. i mada imam neke svoje trikove kako da ne mislim o tome, postoje stranice u kalendaru kad mi nema gdje.

Zaljubiš se, jer... Jer to tebi potrebno... A voliš... Jer je to potrebno nekom drugom... Ne misliš !? Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko... A drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe... Tek onda je to...

- Na kraju dana saberem misli i malo šta ostane na ljude koje viđam svaki dan. tebe viđam tako rijetko u stvarnosti, a ipak uspiješ da okupiraš moje misli sobom. zar nikad nisi pomislio da je to malo sebično od tebe ?!
Nekad tako jako ne želim misliti na tebe.. ali, ne daš se ti. tako se hrabro boriš za svoje mjesto. pa dođeš i nepozvan i oprezno se ušuškaš u moje misli. ne mogu ti zamjeriti.. i ja se ponekad trudim da lutam tvojim mislima.. samo nikad nisam sigurna uspjeva li mi.
Ipak, ti možeš biti sasvim zadovoljan načinom na koji mi nedostaješ.

Pola osam. Budi me alarm na mobitelu. U sebi psujem što se moram izvući iz toplog kreveta. Spremam se i izlazim iz kuće. Već me sve nervira. U školi se smaram, glavobolja se vraća. Radim kontrolni iz francuskog, tačnije prepisujem sve što se da prepisati. Stavljam ruku na čelo i shvatam da imam temperaturu. Opet..

Kupim svoje stvari i izlazim na kišnu ulicu jer dosta mi je svega, nek' me zalije, kiša smoči me, radije neg' ovo tupilo.. Stavljam slušalice i puštam Nickelback. Idem preko mosta, puše hladan vjetar i lomi moj kišobran. Pu! Bio je to moj najdraži. Nosim ga i dalje sa sobom, dolazim do kontejnera i pravim mali, oproštajni ritual. Onda skontam da nisam normalna, brzo ga ubacim u kantu, osvrnem se oko sebe i na sreću niko nije primjetio moje oplakivanje kišobrana nad kontejnerom. Patetikaaaa, al' je** ga!

Počinjem da pjevam glasno : trying not to love you... stišam se prolazeći kraj prodavnice, jer čokoladice s police me preklinju da ih kupim. Nije im bilo teško nagovoriti me.

Konačno, dolazim kući. Palim tv, mjerim temperaturu.. 38.5 krasno. Pijem tabletu, uvlačim se u piđamu, gledam Fox.. dok me fizika uporno zove da preradim glupe zadatke. Ne mogu da se skoncentrišem. Jednostavno legnem. Odvalim se smijati... kakav dan! Dobar dan :D

... only makes me love you more!

Nadam se da će u međuvremenu pasti i snijeg.  

Nekoliko se puta čak i desilo da mi bude lakše kad nešto zapišem, a ne samo da razmišljam o tom. Sabere se ono što je bitno, oduzme što nije važno. I jednostavno ti bude lakše.
Ima nešto u tome.

I onda staviš sve na papiri i izgleda uredu..

Rasteretiš dušu, utoneš u sebe na jedan čas.. ili, ipak duže.. zavisi koliko duboko se smiješ uputiti. jer, svako dublje preturanje po mislima i sjećanjima izaziva neke davno zakopane osjećaje.. i onda, oči se napune suzama, duša se brani od nečeg.
i tako se lomiš i boriš sam sa sobom.

Zato je bolje ne otvarati previše davno zaključanih ladica u duši.
Jer, sve što je smješteno u prošlost i zaslužuje da bude tamo.
Počivajte u miru sjećanja!
Bez vas mogu dalje, skidam vas s ramena poput prvih pahulja..

Ipak, nešto ću i da ostavim.. tek tako. kad jednom ne budem mogla zaspati da mogu pričati s nekim duhovima iz prošlosti..

Prvi čas.. matematika.. poluotvorenih očiju pitam druga iz klupe koji je datum..
Šesti, decembar.
Odmah se razbudim.

U trenutku, moj život s njim mi prolazi kroz glavu.
Prošlo je četiri godine otkako je.. 'otišao' na bolje mjesto.
I dalje boli kao i prvog dana. često se pitam, je li baš moralo da bude tako ?!
Zar ovaj dan nije trebao da prođe u slavlju njegovog rođendana ?

Ali, to je već prošlost.. nikada više neću vidjeti osmijeh na njegovom licu, osjetiti toplinu njegovog zagrljaja.. ipak,  znam da me gleda i čuva, gdje god bio.
 
Znam da ga niko nikada neće moći zamijeniti, jedan dio mene zauvijek je umro s njim. i zbog tog otkinutog dijela mene, moja tuga je ponekad jača od svega.
Ne mogu se smijati i ponašati kao ostali ljudi. ne mogu na sve gledati s pozitivne strane.

Nekada sama sebi pokušavam objasniti šta je to u meni..
 Zašto se u jednom trenutku smijem, a u drugom mi se plače ?
Zašto stanem u pola rečenice kada se sjetim neke uspomene s njima ?
Kada osjetim njegov parfem na prolazniku, ili slušam njegove najdraže pjesme...

Neki bi to prosto tugom nazvali, nije to..

Mislila sam da će nakon nekog vremena, bol nestati ili barem postati manja.. ali, nije.
Ipak, život ide dalje..
Još uvijek postoje stvari i osobe koje me čine sretnom.
A radi njih vrijedi živjeti, čak i ovako.. na pola mrtva.